Subota. Dan lakši od lijevog ulaza Krune Simona. Nakon obilnog ručka, opušten sjedim u fotelji i kako to obično biva neradnim subotama, po stoti put, gledam YouTube klipove Davora Kusa i dodatno boostam svoje znanje u igri zvanoj košarka.
Prolaze sati, redaju se linkovi; video s mačkom koja se igra s papigom, a zatim i video od dva sata u kojem majmun sam sebi daje šamare. I tako prođe 15 minuta i nakon tog visokokvalitetnog sadržaja shvaćam da je vrijeme za hakl. Sunce slabi, sat pokazuje 18.41, a ja se dižem i kližem po parketu lakoćom, koje se ne bi posramili ni najbolji igrači curlinga. “Koji dres izabrati danas?”, pitam se. Nakon dvominutne nedoumice izbor sužavam na dres Nika Slavice i Ante Tomića. Izbor pada na Antu jer mislim da bi bilo krajnje vrijeme da budem s druge strane pick&rolla. Oblačim dres, kompresije, čarape i tenisice, dva puta dodirujem kuk, pa uho (rituali se ne preskaču) i uzimam loptu. U džep spremam 11 kuna za hladno pivo, dvije cigare i karticu iz osnovne škole od bazena na Mladosti jer ne daj Bože da mi se nešto dogodi, pa da znaju tko sam.
Pod obručima terena na Knežiji već sve miriše na epske duele, pa poskočim i požurim da upadnem u prvu trojku. Pri samome dolasku hladan tuš. Na terenu mama i kćer igraju badminton, al’ kažem sam sebi: „Nije sve izgubljeno ako dođe još jedan možemo dva na dva!“. Uzimam loptu i krećem se zagrijavati šutevima s 10 metara. Nije obećavajuće. Umjesto predivnog zvuka mrežice čujem tvrdi metalni zvuk odbijanja od obruča, što znači da nakon svakog šuta u laganom galopu odlazim na nagradno putovanje kodnoga imena „pronađi loptu u obližnjem žbunju“.
Konačno, dolaze oni, al’ ne igrači nego…komarci. Leteći spremnici ukradene krvi započinju svoju prljavu igru, a ja uz salve psovki opet sebi kažem da je vrijeme za kupnju antirepelenta, kojega sam po prvi put odlučio nabaviti prije 20 godina, al’ je nažalost ostalo samo na ideji. Misli lutaju i zapinju nad mišlju da smo postali afrički siromašni, pa se nema ni za zaprašivanje komaraca, ali brzo vraćam fokus na košarku. Vrućina je nesnosna, a sat na terasi obližnjega kafića pokazuje 19.17.
Nervoza raste iz minute u minutu, čak su se mama i kćer pokupile doma na hladni sok, vidno šokirane mojim nagovaranjima da igramo 2 na 1. Prazan pogled u daljinu donosi nadu, jer sam ugledao prekaljenog veterana, šezdesetogodišnjeg Slavka kako prilazi igralištu, a nakon njega još dvojica. Ima nade. Sada nas je šestero i to je predivo, al’ treba pucati za igrače. Iako termometar i dalje pokazuje kobna 32 stupanja, nakon ispucanih 43 slobodna bacanja bez ubačaja, shvaćamo da moramo ubrzati proces za izbor ekipa i prebacujemo se na drevnu igru zvanu „sik sak suk“ koja ekspresno daje rezultate. Hakl standardno kvalitetan, ali nakon 11 minuta rovovske bitke, nevidljivi semafor s desne strane terena pokazuje mizernih 2:2, a ja uzimam šuteve i gušim loptu kao da sam hibrid Bryanta i Westbrooka, a zapravo ne mogu pogoditi bačvu od vina. Suigrači negoduju, ali iskusnim pokretom ruke, koja klizi od kuka prema koljenima pokazujem im da imam tu hladnoću u venama i da ce sve doći na svoje. E sada, zamislite ovo u slow motionu. Uzimam loptu…dižem se…..nabacujem mali, lagani trash talk protivniku uz uzvike „Nisi dorastao!“ i krešem tricu s 11 metara. Dizelski motori se bude, lopta leti takvom elegancijom i rotacijom da se ni Ray Allen ne bi posramio, ali padne 13,4 centimetra prije obruča, odbije se od pod i….odlazi u aut. Neki suigrači već bacaju pogled na free agente koji sjede uz bočnu aut liniju i razmišljaju o promjeni ekipe, jer su zadnji put vidjeli moj pas kad mi je lopta pobjegla iz ruke i izbila Snjeguljicu iz ruke nekoj curici na obližnjoj klupi. Mijenjam strategiju. Počinjem dodavati i u glavi vrtim motivacijske rečenice Roka Lenija Ukića o tome kako se moraš adaptirati.
Počinjem dijeliti asistencije suigračima koji su poprilično raspoloženi, al’ to nisam mogao prije znati jer im nisam dodao ni jednu loptu. Padaju koševi uz uzdahe okupljenih promatrača i nakon dobre 22 minute postižemo 21 koš i pobjeda je naša. Team chemistry je na vrhuncu, od uzvika “idemo” pa sve do davanja visokih petica, osjećamo se nepobjedivo. Postali smo stroj, a velike zasluge u svemu ima Slavko koji igra svoje najbolje haklove u zadnji 27 godina. Nakon još jednog dobivenog hakla uz prigodni trash talk o nezaustavljivosti, s naglaskom da se mislim prijaviti sljedeće godine na draft jer ovakvog šutera nije bilo od klase kad je izabran Klay Thompson, osjećam da je vrijeme za predah. Vidno dehidriran napuštam teren i odlazim popiti vode, jer sam se sjetio da je zadnja čaša vode ušla u tijelo u četvrtak.
Vraćam se na teren, ali vrlo brzo letim van jer je na igralište stigla kondicijski nadmoćna ekipa s Kineziološkog faksa. Shvatio sam da nemamo šanse kada sam ugledao da prilikom jednog skoka njihov igrač u zraku čita Jutarnji list, dok sam ja još uvijek debelo na podu. Naravno, nikada ne priznajem da je netko toliko bolji od mene i iskusno iz rukava izvlačim kartu umora, pritom desnom rukom pokazujući na Slavkeca koji prljavim prstima prebire po ruksaku i traži tablete za srce. Uz par prigodnih šala i pošalica kupim svoje stvari (naravno da sam OPET zaboravio loptu i kutiju Makija na rezervi) i pun pozitive odlazim prema doma u ruci noseći znojem natopljeni dres. Dok večernji povjetarac s glave raspiruje prorijeđenu kosu, sve se čini tako jednostavno. Još jedan predivan dan na košarkaškom terenu. Glava je u zenu.